Rastopljenim danima popunjavam prazninu tvoje nemarnosti dok me neveštim pokretima kičice portretišeš u crno beloj tehnici kodirajći moj lik u nejasne konture.
Ne, to nije Davinčijev kod.
To je kod zaborava!
To je senka koja luta pijanim ulicama dok bira raskršća na koja ne zastaje čak i po cenu da je nikada ne ugledaš.
|